May
16

Ekonomija u filmu – Batman

Nešto me je jako zaintrigiralo dok sam gledao film Batman Begins a vezano je za ekonomiju, tačnije berzansko poslovanje :)

Naime, ko je gledao film zna da je Batman (Bruce Wayne) otišao po belom svetu posle suđenja ubici svog oca, jer je bio ljut na život, jelte. E, nakon pola filma se vraća u civilizaciju, a dočekao ga je poznati batler Alfred, i u tom trenutku se saznaje da je Bruce Wayne sve akcije (udele) u firmi ostavio njemu pre nego što je otišao. A na kraju filma, nakon što je firma Wayne izašla na berzu, Bruce Wayne saopštava kako je on novi vlasnik i kako je otkupio na  berzi većinski paket akcija.

Ja pitam: Zašto bi neko ko već ima većinski udeo u firmi (i to sopstvenoj) po izlazku firme na berzu ponovo otkupio svoje udele? Jedino ako je na berzu “otišlo” 100% kapitala podeljen na akcije spremne za primarno trgovanje na berzi (IPO – inicijalna javna ponuda – initial public offer).

Praksa u svetu je da kada firma izlaz na berzu, odnosno prelazi iz društva sa ograničenom odgovornošću ili zatvorenog akcionarskog društva, ne iznosi se ceo paket akcija ili udela već određen deo. Primer: Firma vredi 500.000 eur i postoje 3 vlasnika. Odluče se da izađu na berzu, podele knigovodostvenu vrednost firme na recimo 100.000 akcija, i tako dobijamo da jedna akcija vredi 5 eur. Na berzu iznose 40% akcija, a 60% zadržavaju u svom vlasništvu, raspodeljenje između sebe po prethodnom dogovoru. Tako, imaju većiniski udeo, zadržavaju pravo upravljanja u kompaniji, a za iznetih 40% akcija dobijaju svež kapital sa kojim kreću u nove investicione cikluse. Zar ne?

Da li vi imate neku ideju zašto je onda suprotna situacija u filmu? Šta mislite, kada Facebook bude išao na IPO, da li će izneti 100% akcija?

May
02

Obrazovanje, praksa i privreda: Izazovi i Mogućnosti

Šta je to što definiše budućnost jedne zemlje i njenih stanovnika? Šta budi strahove, nadu, pezimizam ili optimizam u ljudima kada je u pitanju budućnost njihove zemlje i njih samih? Svakako, to je perspektiva u budućnosti, iz ugla mladih ljudi.

Perspektiva mladih u jednoj zemlji zavisi od stanja u privredi, ekonomiji, kvalitetu obrazovanja, mogućnosti budućeg zaposlenja i još mnogo drugih stvari, od kojih sam najbitnije naveo. A stanje u ekonomiji, privredi, stepenu zaposlenih i broju kvalitetnih kadrova je u direktnoj korelaciji sa obrazovnim sistemom. Ukoliko obrazovni sistem jedne zemlje nije adekvatan i kvalitetan, već je spor, nepravedan, trom, zastareo i bez mnogo prakse, onda su posledice potpuno jasne, što se može videti i na primeru Srbije. U Srbiji postoji Bolonja. Postoji i mnogo genijalne “dece”… bez posla. Ali zato postoji preko 20% nezaposlenih, najniži Evropski standard, rasulo u privredi i slično. To je zato što u Srbiji ne postoji jasna vizija, optimizam, moderno i praktično sticanje znanja na fakultetima, ali nadasve zbog činjenica da je većina profesora na fakultetima  potpuno bez duha, visprenosti i ikakve želje za prenošenjem znanja mladima. Danas se mladi prepucavaju oko pitanja da li je bolji državni ili privatni fakultet. Studiraju po 7 godina. Uče raznorazne gluposti i nebitne stvar, koje su zastarele i nepraktične. Bleje po kafićima, kafanama…

Tako danas imamo fakultete gde nije moguće pitati profesora ni za kakav savet. Gde profesor u vreme konsultacija zvrji po gradu ili samo njemu poznatom mestu. Gde se na nekim ispitima pojavljuje prolaznost od 2%. Gde profesori sede i čitaju prezentaciju. Danas nema interaktivnosti, modernog pristupa predavanju, a ponajviše, nema nikakve prakse.

Šta raditi kada je obrazovanje ovako loše i kada nema prakse?

S obzirom da smo ustanovili da je stanje u obrazovnom sistemu toliko loše, šta je potrebno da mlad čovek uradi kako bi “uspeo u životu”? Potrebno je da sam radi na sebi! Sećam se iz mlađih dana, dok sam studirao, dobrovoljno sam se učlanio u studentsku uniju. Niko me ni zašta nije plaćao, a ja sam učestvovao u nekim aktivnostima unije. Zatim, ubrzo sam iz običnog člana dospeo u nadzorni odbor, a potom i u izvršni odbor gde sam dobio svoj resor. Organizovao sam i vodio ljude. Ali, šta je tu problem? Pa problem je što nam je bilo potrebno još ljudstva. Kada sam pozvao neke od članova, svi su me pitali: “koliko se plaća”? Zgrožen njihovim stavom, suzdržao sam se da im ne kažem svašta, i samo sam im rekao: “Ovo radite zbog vas i zbog drugih studenata. Treba da budete počastvovani”. Naravno, odustali su. Ostala je samo mala grupa predanih, vrednih i genijalnih ljudi sa kojima mi je čast da sam ikada radio. Poenta ove pričice je da mladi ljudi hoće sve odmah, preko noći, uz mnogo para. Mladi danas ne shvataju važnost rada na sebi, sticanje novih znanja i veština. Na ovom primeru, šta sam ja dobio? Dobio sam mnoga znanja: vodio sam tim ljudi, vežbao komunikaciju i organizaciju i liderstvo, usavršio veštine pregovaranja, fundraising-a i mnogih drugih stvari. Pokrenuo sam prvi časopis na fakultetu, intervjuisao mnoge profesore, preduzetnike i privrednike, i što je najvažnije – skupio sam pozamašnu svotu novca za štampanje tog časopisa. To je ogromno iskustvo i važna stavka u mom CV-u.

Danas, svi poslodavci traže iskustvo. Minimum 3 godine. 90% mladih nema to iskustvo. Ali kada poslodavac pogleda vaš CV i vidi da ste imali vannastavne aktivnosti, da ste se trudili i stvorili nešto, prepoznaće vaš kvalitet i vredan rad, i možda i ponuditi posao, uprkos uslovu od 3 godine  skustva. Praksa je od krucijalne važnosti! Mladi su tvorci sopstvene sudbine.

Uloga kompanija u sticanju praske, korporativna odgovornost

U ovakvoj zemlji, sa ovakvom privredom i ovakvim obrazovanjem, ne može student, mlad čovek potpuno preuzeti odgovornost za svoju budućnost.
Kompanije moraju biti društveno odgovorne i podeliti taj teret odgovornosti. Kompanije moraju da shvate da od njihovog učešća u ovoj odgovornosti direktno doprinose razvoju novih, genijalnih mladih ljudi koji će “podići” ovu zemlju, stvoriti nove preduzetnike, ojačati privredu i konkurenciju, i ultimativno kreirati bolju budućnost. Za sada, jako je mali broj kompanija koje su društveno odgovorne, ali opet postoje. Što je važno. One stalno primaju mlade ljude na praksu, nakon koje zapošljavaju one koji su se najbolje pokazali. Naravno, ovde se ponovo javlja problem lenjih studenata koji ne žele da se prijave na praksu jer se ne plaća. Oni ne poštuju volonterski rad. Ne shvatajući da je to gotovo jedini način da steknu iskustvo, popune CV i unaprede svoje znanje. A većina njih i bude kasnije zaposlena od kompanije koja ih je primila na praksu. Mora se menjati svest kako mladih ljudi tako i kompanija. Ja znam, za sada, samo za jedan primer kompanije koja je platila praksu. Što je jako odgovorno i lepo sa njihove strane. Ali nije neophodno.

Izazovi i mogućnosti

Sada, u jeku nove (već decenijske) krize u Srbiji, pred mladim ljudima, ali i kompanijama stoje veliki izazovi ali i mogućnosti. Mladi moraju prihvatiti  izazov prihvatanja odgovornosti za svoju sudbinu. Oni moraju da rade na sebi, usavršavaju svoja znanja, i učestvuju u nizu vannastavnih aktivnosti. Nije dovoljno samo učiti ono što profesori predaju na fakultetu. Potrebno je interesovati se za mnogo stvari mimo toga. Ako neko studira Ekonomiju, koliko njih znate da su skupili 200, 300 eura i počeli da trguju na berzi? 80% studenata nikada nije ni videlo Beogradsku berzu. Lično, dva puta sam bio tamo. Jednom u sopstvenoj režiji (interesovalo me je), a jednom u organizaciji fakulteta (ali na moj predlog, kada sam zamolio profesora da organizuje “izlet”). Takođe, lično sam na predavanja donosio i menice iz banke, jer studenti uče o tome a nikada ih nisu videli, niti su se potrudili da nađu i nauče o tome. Dakle, potrebno je da uzmete stvar u svoje ruke i steknete mnoga nova znanja! Sa druge strane, izazovi su i pred kompanijama. Ukoliko one ne shvate značaj društvene odgovornosti i ne pomognu tim mladim ljudima, na kraju neće biti kvalitetnih kadrova! Veliki je broj kadrova koji je napustio zemlju. Ako danas pogledate, prema nekim anketama, čak 3⁄4 studenata želi da napusti Srbiju. Kompanije, ukoliko ne pomognu, doživeće da neće imati  kvalitenih kadrova da zaposle. Sve ovo otvara velike mogućnosti koje se mogu ogledati kroz manji odliv intelektualaca i studenata, veći broj kvalitetnih kadrova što vodi ka kvalitetnijem, efikasnijem i efektivnijem radu i rezultatima, što ultimativno dovodi do bolje privrede, većem standardu i jačanju ekonomije, gde su svi na dobitku.

Zato, uzmite stvar u svoje ruke, krenite sa usavršavanjem a kompanije će mladim ljudima u tome pomoći, jer moraju!

p.s. Teorija je jedno, a praksa drugo

(pozajmljeno sa Vukajlije)

Apr
12

Adaptacije na tržišne promene – tricks and tips

Kao i prošle godine, pozvan sam da održim edukativno predavanje studentima na konferenciji “E-mportant” u organizaciji Aiesec-a. Ove godine sam govorio na temu “Adaptacija na tržišne promene – Tricks and Tips”. Pa bih voleo da ovo predavanje podelim sa ostalim mladim ljudima, prevashodno studentima:

Adaptacija na tržišne promene – tricks and tips

Svaka kompanija, bilo uspešna bilo neuspešna, susreće se kroz svoj životni ciklus sa promenama na tržištu. Mogućnost adaptacije na te promene uzrokuje njen uspeh ili neuspeh.

  Tokom 20. i 21. veka osetna je promena u vidu većih, bržih i snažnijih oscilacija i turbulencija na tržištima širom sveta. Promene se u svetu dešavaju svakodnevno, a razvoj tehnologije ima eksponencijalni rapidni rast. Mnoge velike svetske kompanije ne mogu da se uhvate u koštac za tim velikim brojem promena. Što je kompanija veća to je potencijal reakcije na promene manji. Srećom, manje kompanije su mnogo fleksibilnije i mogu efikasnije reagovati na te promene. Svaka kompanija koja uspe u toj nameri preživeće.

Pogledajte primer kompanije Xerox koja je izumela laserske štampače ili IBM koji je “izmislio” PC. Gde su oni danas? Kompanija koja ima najveći udeo na tržištu štampača je HP a na tržištu PC računara je takođe HP. Šta se promenilo? Kakve su se to promene na tržištu desile da gotovo izbrišu iz istorije kompanije poput IBM-a i Xerox-a?

Sa druge strane, pogledajmo tržište tablet uređaja. To tržište gotovo i da nije postojalo do pre par godina. Nije Apple taj koji je izmislio tablet. Naprotiv, mnogo godina ranije nastao je prvi tablet uređaj. Ali, Apple je ta kompanija koja je uspela da napravi takav bum, i da približi tablete ljudima. Nakon njih, mnogi su ušli na to tržište. Ova promena na tržištu se desila gotovo preko noći. Za manje od godinu dana, “niotkuda” se stvorilo tržite vredno (trenutno) od oko 31 milijarde dolara.  Tableti prete (uspešno) tržištu desktop računara pa i tržištu laptopova. Kompanije koje su se snašle, uvidele i shvatile ove promene, preorijentisale su svoje resurse u razvoj tableta, a smanjile ulaganja u desktop računare.  Fleksibilnost, proaktivnost i strateško razmišljanje im je omogućilo da uvećaju profit i tržišno učešće. Zato je danas Apple jedna od najbogatijih kompanija, a Samsung neverovatno povećao tržišno učešće i profit u okviru tržišta tableta i laptopova.

 I na kraju, uzeo bih primer tržišta mobilnih telefona. Da li se neko od vas seća Alcatela, SonyEricssona ili Motorole? Nekada snažne kompanije sa najprodavanijim telefonima (posle Nokije), danas ne stoje tako dobro. Zašto? Zato što nisu uvidele promene na tržištu, i nove preferencije i želje potrošača. Kompanijski džin kakav je Nokia su izgubile bitku sa “novim herojima” tržišta mobilnih uređaja poput HTC-a, Apple-a, Samsunga pa i ZTE-a i Huaweia. Nokia je primila tako snažan udarac i pad profita (uslovljen padom prodaje) da su morali da uđu u strateško partnerstvo sa Microsoftom, mada ih ni to neće izvući. Pitate se zašto? Jer nisu uvideli promene na tržištu koje se ogledaju u novim preferencijama potrošača oličene u aplikacijama, virtualnoj (augmented) realnosti, smartphone modernim operativnim sistemima (Android, iOS, BB iOS….). Nisu uvideli da Android platofrma neverovatnom brzinom napreduje, da se većina prozvođača opredeljuje za ovaj opensource code i tvrdoglavo su gurali sopstveni operativni sistem Symbian. Čak su i pokušali sa os-om Anna, ali nažalost nije im pošlo za rukom. Nakon App Store-a, i Android je krenuo Apple-ovim stopama i pogurao svoju prodavnicu aplikacija koja strahovito raste i širi se. I Blackberry, pa danas i Windows, imaju svoju prodavnicu aplikacija. Da bi preživele, kompanije koje su uvidele nove trendove i mogućnosti prihvatili su ovaj koncept i uspešno izbegle propadanje. Nokia nije među njima (iako imaju svoj neki store).

Takođe, mnoge radnje u svetu danas uvode plaćanje putem mobilnog telefona umesto karticom. To je još jedna velika promena koja će doći i u Srbiju. Telekom upravo testira ovaj sistem plaćanja.

Isto kao i ove kompanije, i kompanije u Srbiji se suočavaju sa promenama na svakodnevnom nivou. Imamo primere u medijima. Danas je Twitter nezaobilazan izvor informacija. Štampani mediji danas polako izumiru. U svetu možemo videti velika otpuštanja u štampanim glasilima, i njihovom preorijentisanju na internet. Internet je danas glavni pokretač promena u svetu. Verovatno ste primetili da Blic ili Press objavljuju svoje članke na internetu, ali ne cele, jer još uvek pokušavaju da prodaju svoja štampana izdanja. Ali, internet sajt Blic je sigurno čitaniji nego štampano izdanje. Jednostavno, to je ta promena koja se desila. Da li znate medije koji nemaju svoj internet sajt? I da li se oni danas mogu zvati štampani mediji, kada većinu profita ostvaruju preko interneta (prodaja banera, oglasi, PR članci…). Da li ste pre 10 godina mogli da zamislite ovu situaciju? Takođe, internet je omogućio razne metode internet oglašavanja (baneri, intext, video baner, under text…) koji donose ogromne profite medijima, posrednicima i kompanijama. Blic je među prvima uvideo ove prednosti i zato danas imaju i najveću zaradu. Tako, nastale su i kompanije poput Etarge-a, Httpool-a, Webgazde (danas Zepterads) koje su iskoristile promene na tržištu i ponudile nove mogućnosti u oglašavanju. Promene stvaraju nova radna mesta ali gase neka stara.

Ako bolje pogledamo Srbiju, znamo da je jedini način za prodaju stvari bio štampano glasilo Halo Oglasi. Većina nas bi otišlo na trafiku, kupili bismo Halo oglase i videli šta se nudi, šta ko prodaje, šta ko kupuje. Danas se to odvija mnogo brže, lepše, jednostavnije i uz veći komfor preko interneta. Zato danas imamo kompaniju Limundo. Iako to nije nov projekat, već postoji na inostranom tržištu (Ebay, Amazon…) osnivači ove kompanije su uočili važnu promenu na tržištu i nove preferencije potrošača i napravili sjajnu odluku o uvođenju ovog koncepta na domaće tržište. Takođe, kompanija Green Design uvela je koncept dobijanja dizajna preko konkursa na regionalno tržište. I taj koncept nije novost u svetu, ali je novost za domaće i regionalno tržište. Osnivači su to uočili i pokrenuli GreenDesign.rs. Ali, važno je napomenuti da su i osnivači Halo Oglasa uvideli ovu promenu na tržištu, i shvatili da više ne mogu ostvariti značajne profite štampanim medijima, te se uveliko preorijentišu na internet. U toku je veliki redizajn njihove stranice, koji se ne ogleda samo u dizajnu, već i u celom sistemu. Ako želite da se uverite, posetite www.halooglasi.rs

Takođe, političke partije koje su uvidele potencijal Interneta, prevashodno Twittera i njegovu važnost brzo su se aktivirale. One koje to nisu uvidele, propustile su veliku šansu. Tako, na Twitteru su danas veoma aktivini Dragan Šutanovac, Oliver Dulić, Mlađan Dinkić, ali i neke druge javne ličnosti poput Cece, Jelene Karleuše, Vlade Georgijeva, Ivana Zeljkovića…

Sve ovo navedeno su svakodnevne promene koje se stalno dešavaju oko nas. I svaka kompanija koja uvidi ove promene i adekvatno (proaktivno) reaguje na njih uspeće i preživeće. Svaka koja to ne učini, propašće.

Kako firme da uvide ove promene? Par jednostavnih koraka:

  1. Ispitujte tržište – mnoge firme “ne gube” vreme istraživajući tržište. Velika greška. Stalno ispitujte šta žele vaši klijenti. Ispitujte šta samo tržište na kojem poslujete želi. Pokušajte da uvidite šta je to što se traži i ponudite to tržištu. Biće vam zahvalni.
  2. Benchmarking – pratite stalno poteze konkurencije, prevashodno lidere. Na svakom tržištu postoje lideri, izazivači, pratioci i učesnici. Uvek pratite lidere ali i izazivače. Lideri mogu  biti uljuljkani u svojoj poziciji i tako mogu propustiti uočavanje promena na tržištu. Zato je potrebno pratiti i izazivače koji uvek čekaju priliku da preuzmu lidersku poziciju i pre će uočiti promene. Ako je vaša kompanija kojim slučajem lider na tržištu zapamtite – otvorite četvoro očiju! Nikada ne dopustite da postanete previše uljuljkani u vašoj poziciji.
  3. Eksterno istraživanje – Pratite dešavanja u svetu. Pratite dešavanja i novosti u branšama koje nemaju veze sa vašom branšom. Nekada promene utiču na određene delatnosti iako su protekle iz nesrodnih delatnosti. Tako, danas imamo pojavu smanjenja tržišta fotoaparata zbog napretka tehnologije kod mobilnih telefona. Nekad su mobilni telefoni i fotoaparati bili dve potpuno odvojene delatnosti i targetirali su odvojene potrošače. Danas se smatra jednom. Naravno, fotoaparati neće nestati, pogotovo u slučaju profesionalne upotrebe. Ali jeftini, za svaki dan fotoaparati će sigurno nestati jer telefoni preuzimaju te funkcije.
  4. Aktivno učestvovanje zaposlenih – dopustite zaposlenima da iskažu svoje stavove. Nekada se rešenje nalazi u glavama niže rangiranih zaposlenih. Nemojte biti tvrdoglavi i staromodni. Dopustite svim zaposlenima da aktiavno učestvuju u razmeni ideja i odlučivanju. Biće bolje i za vas i za njih. Tako, naprimer, kompanija 3M pre neke dve decenije (i više) organizaovala je sastanaka na kojem su učestvovale čak i čistačice. Trebalo je naći novi proizvod koji bi izveo kompaniju iz krize. Jedan od najniže rangiranih zaposlenih dao je ideju o žutim samolepljivim papirićima koji su kasnije postali zaštitni znak kompanije i direktno je doprineo kompaniji da ostvari enorman profit. Danas se ta kompanija bavi i proizvodnjom projektra. Takođe, taj najniže rangirani zaposleni je danas jedan od direktora. Svi su na dobitku, a kompanija je uspešno prebrodila krizu i promene na tržištu.

Primer na GreenDesign.rs:

Kada je u pitanju GreenDesign.rs, najbolji primer adaptacije na tržišne promene jeste usklađivanje cena sa krizom i opštom nelikvidnošću u privredi. Green Design je morao da vodi računa o tome da cene budu prihvatljive i klijentima koji traže dizajn, i dizajnerima koji žele da učestvuju na konkursima. Ali, usput da ne utiče mnogo na svoju zaradu i da održi stabilan rast i razvoj. Takođe, jako je teško uskladiti dve ciljne grupe. Kao što znate GreenDesign.rs ima dve ciljne grupe, koje su jako pogođene krizom. Sa jedne strane imamo dizajnere, uglavnom mlade koji su studenti, još uvek ne rade i nemaju dovoljno ličnih finansijskih sredstava. Sa druge strane imamo klijente, uglavnom mala i srednja preduzeća koja raspolažu sa manjim budžetima i ograničenim sredstvima. Trebalo je uklopiti na najbolji način ove dve ciljne grupe, tako da nijedna ne ispašta, a da Green Design ostvari zaradu i nastavi sa rastom i razvojem. Ali to je samo jedan deo. GreenDesign.rs se mora stalno prilagođavati tržištu, novim preferencijama potrošača i novim tehnologijama.

Tips (Saveti)

  1. Internet – Iako ceo svet zna šta je internet, u Srbiji mnogi preduzetnici i menadžeti ne posvećuju dovoljno pažnje internetu u slučaju offline biznis modela. Mnogo je pekara, picerija i butika koji nemaju svoju internet stranu. Prosečan vlasnik pekare, pljeskavidžarnice razmišlja ovako: Ok, imam lokal, pržim pljeskavice, šta će meni internet? Niko ne razmišlja da mnogi ljudi kada su u nepoznatom delu grada, prvo što urade jeste da preko svog mobilnog aparata upale internet i pokušaju da nađu najbliže mesto za dobro jelo. Zato, savet je jasan: uvek budite prisutni na internetu!  Ako imate butik, napravite internet stranu koja opisuje butik, stvari koje se prodaju, adresu, google mapu lokacije i eventualno web shop. Ako imate pekaru isto napravite internet sajt. Opišite proizvode, predstavite vašu hranu lepim slikama, obavezno stavite adresu i google mapu. Internet nije bitan samo za internet poslovanje, već i za offline modele poslovanja. (Primer: Skoro sam tražio farbu. Bila je subota, 6 sati, i maltene nijedna farbara u NBG-u nije radila. Upalio sam internet, otišao na google i potražio farbare. Imao sam veliku muku da ih nađem. Šta mislite da je neko od vas imao farbaru, ali i internet sajt gde sam mogao lako da vas nađem? Imali biste jednog novog klijenta koji je oduševljen vama što em radite subotom em imate sajt preko koga sam vas našao).
  2. Društvene mreže – Pre četiri, pet godina gotovo da nije bilo važno da li neka kompanija ima svoj profil na facebook-u ili twitteru. Danas, kada svi veći gradovi u Srbiji imaju broadbend brzi internet, i kako imamo znatnu ekspanziju interneta i edukovanosti ljudi, za svaku kompaniju i biznis, bez obzira na to da li je offline ili online model poslovanja, jako je bitna prisutnost na društvenim mrežama. Tako danas imamo primer mnogih restorana koji imaju svoje facebook i twitter profile preko kojih komuniciraju sa postojećim i potencijalnim klijentima. Danas se smatra za svaku kompanija neozbiljnom ako nije na društvenim mrežama. Sve su ovo tržišne promene na koje kompanije moraju da se adaptiraju, jednostavno da prihvate neka nova pravila. Kao idealan primer možemo uzeti novu društvenu mrežu Pinterest. Pokrenuta relativno skoro, dostigla je toliko veliki nivo da su kompanije u celom svetu već počele da je koriste za promociju svojih roba i brendova, ali i da integrišu Pinteres u svoj servis. Tako, veliki broj online prodavnica odeće i obuće kače slike svojih proizvoda na ovu društvenu mrežu, i tako se priča o njihovom brendu i proizvoda neverovatnom brzinom šire, što ultimativno dovodi do strahovito velike promocije. U Srbiji, koja očigledno teško reaguje na promene, i teško se prilagođava na iste, brendovi su jako slabo prvo koristi Facebook, kasnije i Twitter, a Pinterest sada maltene niko ni ne koristi. Kako se vremenom prisustvo na Facebook-u i Twitter-u povećavalo, očekujemo veću zainteresovanost i za ovu društvenu mrežu. Pametne kompanije koje ovo uvide, odmah će se adaptirati i krenuti sa prisustvom na Pinterestu, a one koje to nisu, njima će biti mnogo teže.

Tricks (Lean Startup)

Jako je bitno spomenuti Lean metodologiju u razvoju kompanije. Odnosi se pre svega na web i mobile projekte. Pod time se podrazumeva da ideju ne razvijamo 2 godine i tek onda krecemo sa radom i tek tada dobijamo feedback korisnika. Potrebno je da nadjemo svoj MVP (Minimum Viable Product) a zatim dalje svoj projekat razvijamo u skadu sa zahtevima korisnika i promenama na trzistu. Sta ako smo radili na necemu 2 godine i korisnicima se to ne svidja? Da li je naš projekat fleksibilan i da li je brzo adaptilan? Zato, danas se razvijaju nove metodologije za razvoj projekata i biznisa koji nam omogućavaju da zajedno sa potrošačima razvijamo proizvode i usluge i tako dođemo zajedničkim snagama do nečeg potpuno profitabilnog i upotrebljivog.

“Lean startup” je termin kreiran i zaštićen od strane Erica Ries-a. Njegov metod govori da kreiranje rapidnih prototipova dizajniranih da testiraju tržišnu pretpostavku, i koristi feedback od strane korisnika za njihovu evoluciju brže nego tradicionalnim praksama razvoja proizvoda. Današnji hi-tech preduzetnici imaju pod svojom kontrolom više od obične mogućnosti za invenciju novih tehnologija – oni su usavršili disciplinu i metodologiju potrebnu za korišćenje ovih tehnologija sa ciljem da zadovolje potrošače. Takva kombinacija nove tehnologije i novih razumevanja otključava nove mogućnosti. Kako bi maksimizovali ove mogućnosti, ova generacija preduzetnika kombinuje ekstremno male troškove sa bržim vremenskim ciklusom kako bi proizveli “Lean startup”

Ultimativni cilj Lean Startup-a je da identifikuje mesto gde se njegova vizija susreće sa realnošću. To nije ni kapitulacija onoga za šta se kaže “šta potrošači misle da žele” niti onoga “što kompanija misli da potrošači žele”. Ovde se radi o kompanijama koje su napravljene da stalno uče. Lean Startup se ponekad definiše i kao Lean Thinking (Nagnuto razmišljanje) primenjeno u preduzetničkom procesu. Centralni princip kod Lean Thinking-a je da smanji “otpad”. Procesi kod Lean Startup-a smanjuju “otpad” povećavanjem frekvencije kontakta sa realnim potrošačima, i tako testirajući i izbegavajući pogrešne tržišne pretpostavke što ranije moguće. Ovaj pristup pokušava da unapredi istorijske preduzetničke taktike smanjujući rad potreban za procesiranje pretpostavki o tržištu, i smanjuje vreme koje je potrebno biznisu da nađe tržišnu poziciju. Ovo se naziva kao Minimalni Održiv Proizvod (Minimum Viable Product). Kod razvoja proizvoda, Minimalni Održiv Proizvod ili MVP je strategija koja se koristi za brzi i kvantitativno tržišno testiranje proizvoda ili karakteristike proizvoda, koju je popularizovao Eric Ries za web aplikacije. Proizvod se uglavnom pokazuje setu potencijalnih klijenata, kao što su Rani Prihvatioci (early adopters) za koje se smatra da više opraštaju mane proizvodima, i radije će pružiti feedback, i radije će pružiti uvid u viziju proizvoda još kod rane faze prototipa. To je strategija koja treba da izbegne razvoj proizvoda koji potrošači ne žele, koja pokušava da maksimizira informacije dobijene od strane potrošača.

Primeri Lean Startup:

1. Facebook – prvo je bio facemash

2. Dropbox – prvo je postojao samo video kako oni zamisljaju proizvod, i dobili su 100.000 suscribera.

 

 I na kraju, pogledajte prezentaciju:

Apr
09

8. aprila Twitter je pobedio! #JankoUp

Ostaće zabeležno da je 08. aprila Twitter pobedio! Zapravo, njegovi divni stanovnici Twitteraši!

Verovatno se pitate šta se desilo? Pa, Twitteraši iz Srbije su pokazali pravu moć i humanost! Pre izvesnog vremena, objavljen je članak u Kuriru vezano za Janka Maglockog, jedne mlade napaćene duše od samo 17 leta prema kojoj život nije bio ni malo nežan i mio. Sa samo 4 godine ostao je bez majke, otac ga je maltretirao, a skoro mu je i baka umrla. Ostao je sam na celom svetu, sa 50-60 dinara dnevno, a pritom se kupa u koritu… (ceo tekst iz Kurira možete pročitati ovde i ovde).

Zato, spontano počela je priča još 06. aprila na Twitteru da se okupimo i skupimo novčana sredstva za mladog Janka. Nakon samo dva sata imali smo mesto i vreme. Ustupljen nam je kafić (još jednom veliko hvala <3), a vreme smo odredili za 19h. Već posle nekoliko sati preko 59 ljudi prijavilo za dolazak.

U Nedelju, 08. aprila došlo je i do samog okupljanja u kafiću gde je prikupljeno tačno 33.350 dinara i 50 eur! Zato, taj datum je datum kada su Twitter i Twitteraši pobedili! Družili smo se, videli sa nekim dragim ljudima i uspeli da uradimo nešto zaista humano i dobro.

Evo i dokumenta koji javno potvrđuje da je novac prikupljen u skladu sa svim moralnim i etičkim principima i kojim se obećava da će novac biti lično predat Janku!

Ali, pored ove predivne stvari, treba napomenuti još jednu odliku moći Twittera. Naime, posle pokretanja #Jankoup spontano su se desile varijacije ovog eventa, pa su se ljudi skupljali kod Delte u Beogradu, iz Novog sada, i slali krevete, hranu, obuću, odeću i sl. Zato, ovim putem želim da pošaljem veliki pozdrav svima koji su se potrudili i pomogli Janka i van Beograda.

Twitter je zaista sjajan!

Evo malo i fotkica (tnx to @neshasr):

Mar
25

Prava ekonomija je kada i obične ideje prolaze

Često slušam ljude u Srbiji koji govore da u Srbiji samo genijalna i vanserijska ideja može da prođe, donese neki novac i napravi odličan biznis. Sve ostalo pada u vodu. Nažalost, to je u velikoj meri istina, naročito kada je u pitanju internet poslovanje. Internet biznis u Srbiji se zasniva samo na genijalnošću projekta. Kao što svi znamo Srbija je malo tržište sa izuzetno niskim standardom i slabom kupovnom moći stanovništva. Da bi ste uspeli na ovakvom tržištu, potrebno je ili da odmah budete regionalno fokusirani, ili da pogodite u “živac” tržišta. Ili da se uopšte ne bavite internet biznisom. Lepo nađete neki jeftin proizvod, prodajete ga po niskoj ceni, i na masovnosti zaradite. Znam čoveka koji je počeo da pravi dugmad, par vrsta, i prodavao za manje od jednog dinara za jedan komad. Čovek je napravio milione. Eura.

Ali, šta znači uspešna ekonomija? Prevashodno, šta znači prava ekonomije? Prava ekonomija znači da u njoj uspevaju i negenijalne ideje, dakle one obične, regularne, neinventivne. Prava ekonomija znači tržište gde je velika konkurencija, visok standard stanovništva i gde možete otvoriti bilo koji biznis i da uspete. Na primer, u Srbiji imamo kompaniju Limundo, koja ima dve tri konkurencije. Te “kompanije” jedva preživljavaju, ako uopšte preživljavaju. Svojevremeno je došao i Allegro.com, uložio par desetina miliona eura i propao. Zašto? Jer je malo tržište. U Americi sa druge strane, imamo Ebay, Amazon, Ebid, Onlineauction, Overstock itd… I svi oni jako lepo žive, imaju dosta zaposlenih, i što je najvažnije zarađuju! Drugi primer koji bih uzeo jeste iz offline moda biznisa – marketi. U Americi imate na svakom ćošku i ogromne supermarkete, i one male markete, lokalne, prijateljske. U Srbiji se svaki dan ugasi po barem jedan market. Opstaju supermarketi. U mom komšiluku, komšija je izdavao lokal. Prvo je došao jedan market, propao posle mesec dana. Onda je došla pekara, propala posle 2 meseca. Na kraju je došao još jedan market, propao za manje od 20 dana. Sada lokal zvrji prazan. Da je ovde prava, zapadna ekonomija, taj lokal bi bio uvek zauzet, firme bi radile, tržište bi kreiralo tražnju, i svi bi bili zadovoljni.

Ovakvih primera je milion, a vi, dragi čitaoci, treba da zapamtite jednu važnu stvar: U pravoj ekonomiji ne uspevaju samo genijalne ideje, već i one obične!

Mar
18

Gerila (viralni) marketing poznatih brendova

Već neko vreme internetom kruži emejl gde je Kraljica Elizabeta prikazana u “rukovanju” sa svim predsednicima Amerike još od ranih godina, i upoređena je sa Duracell baterijama (aludirajući “dugotrajnost). Većina bi odmah pomislila da je to neka zezancija, i da je neko to napravio iz dosade, ali ja zapravo mislim da je ta kompanija vešto upotrebila viralni i gerila marketing i kreirala buzz putem najklasičnijeg marketing kanala “email jokes” koji se jako brzo širi jer zaposleni u većini firmi stalno razmenjuju takve “smešne emailove”. Ovaj emejl je do sada obišao celu planetu sigurno 3 puta i toliko puta su ljudi i čuli za Duracell i u njihovoj svesti su se pozicionirali atributom dugotrajnosti, što i jeste poenta i cilj ove kampanje. Šta vi mislite, da li je ovo puka slučajnost ili je Duracell zaista kreirao ovaj buzz? Da li i drugi to rade?

Navedeni email ide ovako:

Koliko dugo traje Kraljica?

OBAMA

BUSH

CLINTON

BUSH (pai)

REAGAN

CARTER

FORD

NIXON

KENNEDY

EISENHOWER

TRUMAN

 

Mar
08

“Snobizam” vs. “Lažni moral” iliti Apple vs Ostali

Dugo je ključalo u meni, pokušavao sam da ne reagujem, ali stalni javni pozivi na linč od strane određenog dela javnosti ali čak i određenih ljudi iz Sveta Kompjutera protiv Apple korisnika, naterao me je javno da izađem i prozborim tu i tamo po koju reč.

Odavno je Apple prestao biti najskuplja robna marka sa najskupljim proizvodima, od kada su ostale kompanije poput HP-a, Sony-a, Toshibe, HTC-a, Samsunga i sličnih počeli masovno da kopiraju Apple proizvode i da im određuju cenu nekad i veću od Apple uređaja. Ali, masovni hejt i mržnja prema Apple korisnicima nije prestala niti se smanjila. Šta je to što zapravo meni smeta? Kao što rekoh, smeta mi veliki hejt i javni poziv na linč jednog dela javnosti, pa čak i određenih osoba iz Sveta Kompjutera koji zagovaraju tezu da su korisnici Apple-a snobovi, fenseraj, idioti, budale, maloumnici i hipsteri. A sa druge strane svako ko koristi HTC, Samsung i slično je normalan (na zemlji), pametan čovek.

To ludilo protiv Apple korisnika ide do te bolesne mere da je član redakcije Sveta kompjutera u najnovijem izdanju  posvetio celu stranu mržnji uperenu protiv Apple-a i proizvodnje uređaja u kineskoj fabrici FoxConn gde se iskorišćavaju radnici, da bi na kraju teksta, u jednoj jako maloj, gotovo neprimetnoj rečenici briljirao završnicom da i HP, HTC i ostali poznati proizvođači koriste istu fabriku. Preko 5 poznatih IT firmi koristi FoxConn fabriku ali je samo Apple zao i loš? Subjektivno, subjektivno. Deo teksta možete pročitati na http://www.sk.rs/2012/03/skpc01.html a za ceo tekst kupite štampano izdanje. Još ako ste Eplomrzac, isplatiće se svih 150,00 dinara.

Da li je zaista tako? Da li su zaista Apple proizvodi toliko skuplji od drugih telefona, kompjutera, tabova i slično, i da li su onda Apple korisnici zaista snobovi i fenseri? Stoga, uradio sam malo istraživanje na temu upoređivanja cena Apple proizvoda sa cenama proizvoda drugih proizvođača, i došao do vrlo interesantnih podataka koji potvrđuju moju tezu: da su Apple korisnici živi, zdravi i normalni ljudi baš kao i korisnici drugih brendova.

Evo i te analize:

1. Telefoni (iPhone vs. Samsung S2 vs. HTC)

Kada su u pitanju telefoni, sa jedne strane imamo u Crnoj Gori (pošto jelte Srbija nema zvanično iphone) legalno kupljen najnoviji iPhone 4s 16GB crni koji košta 678,00 eura (taze informacije, danas dobijene iz Crne Gore). I to sve legalno kod T-Mobile-a. U Beogradu kod Telenora Samsung S2 košta 65.000,00 dinara (650,00 eur). Takođe, HTC Sensation košta 60.000,00 dinara (600,00 eur). Razlika: 28 – 78 eur. Ako smo mi snobovi zbog te smešne cifre onda prihvatam, nismo normalni i snobovi smo!

I to nije sve. Ajde da uzmemo u obzir i Sony Ericsson Arc S. Čak je i taj telefon u Telenoru 52.000,00 dinara, što ćete se složiti nije uopšte mala cifra. Ko ima da da 520,00 eura ima i 678,00 eura, zar ne?

2. Tableti (iPad vs. Samsung Tab vs. HTC Flyer)Kada su u pitanju tableti, tu je stvar još preciznija. U Srbiji ima da se legalno kupi iPad i njegova cena stoji ovako (cene preuzete od iStyle-a):

  •  iPad sa 3G-om od 16gb cena je 61.900,00 dinara
  • iPad sa 3G-om od 32gb cena je 71.900,00 dinara
  • iPad sa 3G-om od 64gb cena je 74.900,00 dinara

Sa druge strane imamo Samsung Tab gde postoji jedna verzija i to Samsung Galaxy TAb 10.1. 3G 16 gb memorije koji košta čak 70.000,00 dinara! (cene preuzete sa Telenora)

Dakle, ovde je situacija još gora! Za 1.900,00 dinara više dobijate bolji tablet od Samsunga sa čak 16GB više memorije? A ako uporedimo sličnu verziju sa 16GB memorije, razlika u ceni (u korist Apple-a) iznosi čak 8.100,00 dinara. Ali, ne, svako ko ima iPad je i dalje snob zar ne?!

Sa treće strane, imamo HTC Flyer (zaista odličan tablet) koji košta 75.000,00 dinara i ima čak 3 inča manju dijagonalu ekrana ali i 32 GB memorije. Dakle, za 4.100,00 dinara više dobijate 3 inča manje ekrana.

3. All-in-one računari (iMac vs. HP)

Kada su u pitanju PC desktop all-in-one računari tu imamo Apple iMac i recimo HP Touchsmart. Cena za HP se kreće između 77.000,00 dinara i 89.000,00 dinara (cene preuzete sa Gigatronshopa). Sa druge strane najslabija varijanta iMac je onaj sa 21,5″ ekranom i inter i5 procesorom (hp ima i3 procesor) košta 125.000,00 dinara (cene preuzete sa iStyle-a). Iako na prvi pogled izgleda da je iMac dosta skuplji (36.000,00 dinara) imajte na umu da je ovaj iMac ima brži, bolji i jači procesor (i5 > i3) i bolju grafičku kartu (AMD Radeon HD 6750M graphics processor with 512MB of GDDR5 memory > Integrisana Intel HD grafika), bolji iOS sistem (hp ima win 7 koji je barem 3x lošiji, sporiji i nekvalitetniji od najnaprednije OS sistema iOS), bolji i kvalitetniji miš (touchscreen preko cele površine), kvalitetnije tastarture, dok su ostale stvari manje više jeftinije. Takođe, važno je i napomenuti da ovaj HP ima Windows Home Premium, koji nema sve mogućnosti kao Proffesional, i košta “samo” 13.000,00 dinara. Ako hoćete pravi Windows, onaj koji koristite piratski, e taj košta oko 32.000,00 dinara!. Dakle, tih 36.000,00 dinara se topi i više nema razlike! Ali čak i da uzmemo da je iMac skuplji za 36.000,00 dinara (što nije istina), količina ušteđenog stresa, energije i nerviranja koje biste imali dok radite na najgorem operativnom sistemu Windows je nemerljivo i vradi svaki potrošeni dinar. U svakom slučaju, dođete na isto, a Apple je neuporedivo puta bolji računar.

Takođe, možemo napraviti još jednu komparaciju, a to je između desktop PC računara i iMac-a. Iako nije fer odnos, hajde da uzmemo i takav primer. Dakle, sa jedne strane imamo PC desktop verziju iz Gigatrona koji košta 67.000,00 dinara, ali bez tastature, miša i monitora. Na te tri stvari dodajte još jedno sigurno 25.000,00 dinara (20.000,00 dinara monitor i 5.000,00 dinara tastatura i miš) i dolazimo do ukupne cifre od 92.000,00 dinara. Šta zameram ovom računaru? Pa jeste da ima više mesta na harddisku (1TB) ali ima slabiji procesor (i3 dok iMac ima i5), dokupljen monitor ne može da se poredi sa kvalitetom iMac monitora, robusnost (nije all-in-one), tastatura i miš takođe se ne može porediti, dok je opet u pitanju Windows 7 Home Premium u vrednosti od 13.000,00 dinara, dok onaj koji svi koriste (piratski), kao što sam već rekao iznosi oko 32.000,00 dinara. Da li je iMac toliko skuplji? Nije!

4. MacBook Pro vs. ostali laptopovi

Kada u u pitanju laptopovi, hajde da uzmemo popularnog proizvođača Toshibu, sa procesorom i5. Dakle, sa jedne strane imamo Toshiba Satellite C660-1TK koji košta 60.000,00 dinara (cene uzete sa Gigatrona), a sa druge strane imamo MacBook Pro, najeftiniju verziju koja košta 131.000,00 dinara (cene uzete sa Istyle-a). Ovde, moram priznati, kada su u pitanju laptopovi, razlika je zaista impozantna, nekih 71.000,00 dinara. Taj iznos se smanjuje kada se uzme u obzir operativni sistem (ista pomenuta priča) Windows Home Premium koji košta 13.000,00 dinara a za poređenje treba uzeti pravu verziju Windowsa od 32.000,00 dinara. Dakle, razlika je onda nekih 52.000,00 dinara. To jeste zaista ogromna cena, ali treba znati da macbook pro računare uzimaju uglavnom profesionalci, dizajneri i arhitekte kojima je potreban stabilan operativni sistem koji ne baguje, ne crash-uje i ne blokira često. Ali, priznaću, u ovom slučaju nema nekog opravdanja za toliku razliku u ceni.

Zaključak:

Apple korisnici nisu snobovi. Oni nisu hipsteri. Oni nisu fenseraj. Oni su normalan narod, koji plaća za Apple proizvode gotovo isto kao i drugi kod ostalih proizvođača. A i kada plaćaju više, znaju zašto plaćaju više (kompjuter jednostavno radi, ne baguje, ne crash-uje). Namera mi nije bila nikog da uvredim, već da pokušam sa zaustavljanjem hajke protiv Apple korisnika. Svako ima pravo na svoje mišljenje, i svako neka kupuje ono što želi. Ali sledeći put kada vidite nekoga da drži iPhone ili iPad a preko puta njega nekoga ko drži Samsung Tab ili Samsung Galaxy S2, imajte na umu da je tim proizvodima približna cena (čak je Samsung Tab skuplji i lošiji od iPad-a) i nemojte osuđivati Apple korisnike.

Hvala

P.s. Pozivam vas da pročitate odličan blogpost na temu Apple uređaja od strane Ivana Minića

————-

Odricanje od odgovornosti (disclaimer): Namera autora ovog teksta nije reklamiranje nijednog pomenutog brenda i/ili kompanije, kao ni vređanje i nipodoštavanje nijednog brenda i/ili kompanije. Nijedan deo ovog teksta nije sponzorisan niti plaćen, na bilo koji način i predstavlja lični stav autora.

Feb
17

Primeri marketing #failova. Kako ne treba praviti promo spot

Da li je loša, ružna i provokativna promocija uvek dobar marketing? Može bit’ al ne mora da znači :)

Ono što je meni privuklo pažnju, kao nekome ko je duboko zašao i u svet dizajna, estetike i marketing promocije, jesu izuzetno loše urađeni promotivni spotovi koji se vrte na televiziji. Takođe, ono što mi zaista jako smeta jeste koliko se malo pažnje, novca i ozbiljnosti posvećuje marketingu u Srbiji, naročito kada je promocija u pitanju. Zato, dao bih samo par primera, a na vama bih ostavio da komentarima iskažete svoj stav:

1. Kakav Leskovac želite?

Ovaj izuzetan promo spot me je privukao zbog vrhunske režije, kastinga, glume i za oskara muzike

2. Lako do posla

Kada gledam ovaj promo spot kao da me vraćaju u ’90te. Hvala im na tome

3. Servis i prodaja računara?!

Samo neka mi neko objasni kakve veze ima Djoković sa prodajom računara? Ah, kapiram. Djoković je u modi, ‘ajde i mi da ga turimo na reklamu, možda i prodamo neki računar

4. Crnogorska reklama protiv droge. Hit nad hitovima

Zaista nemam komentar :)

5. Abatel? Mislim da svi znamo :)

 

Unapred se izvinjavam gorepomenutim personama, marketing ekspertima i vlasnicima partija i firmi, ali na ovaj način ću im možda pomoći da shvate gde greše i šta da isprave u budućnosti.

Od vas očekujem komentare na ovu temu :) Razmrdajmo marketing!

 

Feb
14

Poverenje kao ključni deo strategije internet poslovanja

Živimo u 21. veku, imamo superkompjutere, potrošači su razmaženiji nego ikada, internet je postao ključna varijabla u našim životima, šoping se obavlja online…. Ali, uvek ima ono “ali”. Ovo važi za moderne, uređene i razvijene zemlje. Nažalost, mi živimo u Srbiji, i zato internet kupovina i internet poslovanje još uvek nije na zavidnom nivou. U svetu, ljudi koriste internet i kompjutere za online kupovinu. To je postao uobičajeni način života koji se sve više razvija, jer je jednostavno, lako i udobno.

I Srbija polako hvata zadnji peron tog voza, i tržište se širi. Danas imamo internet mesta gde se prodaje razna roba i usluge poput Limundo.com, Kupindo.com, Donesi.com, GreenDesign.rs i mnogi drugi… Pored njih i velike kompanije poput Gigatrona, Tehnomarketa, Telenor i Tempa nude kupovinu online uz dostavu na kućnu adresu. To su zaista sjajne stvari jer potrošači u Srbiji, isto kao i oni u uređenim i normalnim zemljama, vape za ugodnom i lakom kupovinom preko interneta. Navedene kompanije, ali i mnogi sjajni pojedinci svakoga dana nastoje da taj trend učine standardom i normalnom paradigmom. Nažalost, to sve ide mnogo sporije nego što bi trebalo, na čemu možemo da zahvalimo bankama (koje onemogućavaju brži i kvalitetniji razvoj internet biznisa i preduzetništva), Vladi Srbije koja ne sprovodi i/ili donosi moderne zakone, itd…

Zato se iznova pitamo šta je ključna stvar za brži, kvalitetniji i veći razvoj internet poslovanja u Srbiji? Po mom mišljenu, dve su ključne stvari:

  1. Mentalitet potrošača
  2. Poverenje potrošača

Ove dve stvari su međusobno povezane, i mogu se slobodno posmatrati kao jedan fenomen. Rešenje problema i izazov je u poverenju ljudi prema internetu. Koliko smo puta čuli ljude kako govore da ne žele da kupe neku robu ili uslugu preko interneta jer će ih neko prevariti? Ili kako će im više naplatiti nego što bi trebalo? Ili kako će neko posle da im “uđe u kreditnu karticu” i sve će im pokupiti sa računa? Zašto se to dešava i šta je tu zapravo problem?

  1. 1.300.000 stanovnika u Srbiji je nepismeno, odnosno bez ijednog dana škole (zvanični podaci). Kada jedna zemlja ima visok stepen neobrazovanih ljudi, problem je kretati se unapred u bilo kom segmentu društva. Veliki broj ovih ljudi jedva i da kupuje offline a kamoli online. Naravno, to ne mora biti potpuno tačno, više pričam globalno. Ali, činjenica je da su ciljna grupa za internet kompanije uglavnom obrazovaniji ljudi, većeg ekonomskog statusa i mlađeg demografskog godišta.
  2. Loša ekonomski standard. Kao što svi znamo privredna aktivnost srpske ekonomije je na nižem nivou nego pre ’80tih godina prošlog veka. Standard građana je mizeran. A kriza je učinila svoje. Ovo dodaje poseban zamah udarcu na internet poslovanje u Srbiji.
  3. Needukovanost odnosno nepoverenje. Ljudi su nepoverljivi. Živeli smo preko 50 godina u krizi, odnosno stalno se prelivamo iz jedne krize u drugu. Ljudi nemaju poverenja ni kada je offline biznis u pitanju, a kamoli u nešto novo, “neprovereno”. Ljudi ne žele da kupuju vrednije i skupe stvari preko interneta. Oni to žele da “pipnu”, provere i “okušaju”. Manje vrednije stvar i prolaze nekako, ali vrednije teško. Recimo u Americi je normalno da vi kupite telefon od 500,00 dolara, kompjuter od 2.000,00 dolara ili čak i auto od par desetina hiljada dolara preko interneta. Da li možete da zamislite da neko kupi u Srbiji auto preko interneta? Ili nov kompjuter od 1.000,00 eura? Ja sam, naprimer, imao veliki problem da prodam svoj Samsung Galaxy Note telefon. Pokušao sam i preko Limunda, i preko Kupinda, nije išlo. Jedva sam našao kupca, koji pritom nije bio iz mog grada. Imali smo muku da se dogovorimo i sporazumemo. Na kraju sam mu poslao poštom sa otkupninom, morao je da proveri, da “pipne” i uveri se da je sve u redu. Eto, na mom primeru sam osetio teškoće internet poslovanja, a na kraju sam svoj artikal prodao lično, starim “dobrim” offline modelom, što nije za pohvalu. A kada smo kod poverenja, čak i u ovom slučaju doživeo sam šok kada sam od oca čuo sledeće: “Kako ti to njemu šalješ telefon, kako će da ti uplati? Otkupninom? Ma zajebaće te nešto, velike su to pare”. Tako da nepoverenja ima i kada se transakcija obavlja po starom “dobrom” offline principu. No, i to će se vremenom promeniti

Iz ovih razloga potrebno je još mnogo vremena u kom bi se građanstvo edukovalo, promenilo mentalitet i usađene šablone ponašanja i počelo da veruje u internet. Mnogi danas poistovećuju internet sa facebook-om. Mnogi ni ne znaju šta je interet. Time se uspeh domaćih online kompanija još više mora ceniti, i sav njihov napor ka ostvarivanju navedenih ciljeva. Na neki način možemo reći da je potrebna smena generacija. Srbiji su potrebni ljudi koji razumeju internet, razumeju moderne tehnologije i koji su spremni da kupuju preko interneta. To vreme će sigurno doći. Ne zato što manjina nas to želi, nego što je to jednostavno novi svetski poredak. Kad tad će i ljudi u Srbiji shvatiti da to njima koristi i moraće da se prilagode.

Sve gorenavedeno ne znači da treba odustati ili ne pokušati. Potpuno suprotno. Sada je vreme da se gotovo sve domaće kompanije uključe u internet procese i poslovanje. A kada tržište i mentalitet naroda stasa, kada se edukuje i emancipuje, to će i po njih biti mnogo bolje, jer će spremni dočekati rast i razvoj internet poslovanja u Srbiji.

 

Feb
05

Mentalitet srpskih trgovaca i preduzetnika

Ovih dana imamo veliki broj blogpostova gde ljudi iz nemoći “vrište” na trgovce zbog problema koje su imali sa svojom kupljenom robom.

Prvi slučaj se desio našoj dragoj Anji Stanišić koja je na svom novom blogpostu opisala problem koji je imala sa kompanijom iStyle. Sa druge strane imamo blogpost od strane Miloša Vučekovića koji opisuje veliki problem koji je imao sa Telenorovim serviserom koji nisu želeli da zamene staklo na njegovom Samsung Pad-u koji je i kupljen u Telenoru. Zapravo za popravku su tražili 300 eura (čitaj: pljačka).

Pored ovih problema sa srpskim trgovcima (magle) i preduzetnicima, postoji još puno primera koje neću navoditi, sem dva – moja, kako bih na kraju iskazao zaključak i razlog za takvo ponašanje:

  1. Prvi problem je kada sam u gorepomenutom iStyle-u kupio daljinski za svoj Mac. Naime čim sam došao kući, isti nije radio. Istog dana (nakon samo par sati) sam ga vratio, potpisao revers i predao im pokvaren nov predmet star samo par sati. Nakon dve nedelje zajebavanja objasnio sam im da sam upoznat sa posebnom internacionalnom Apple garancijom i da ću ih prijaviti Apple-u i tržišnoj inspekciji. Nakon 15 minuta usledio je poziv gde mi je rečeno da mogu doći po novi remote?! Otkud to odjednom?
  2. Drugi problem je bio sa kompanijom BigBang iz Ušća. Kod njih sam kupio multifunkcijski štampač Lexmark na kome je pisalo da je podržan i za Apple iOS. Takođe, ista stvar je pisala i na etiketi od samog trgovca u radnji. Otišao sam kući, prikačio, instalirao, povezao, počeo da štampam – radi. Počeo da skeniram – ne radi. Naravno, pogledao sam jedno 10 foruma, 5 sajtova, uninstalirao i instalirao još jedno 7 puta i ništa. Ispostavilo se da taj Lexmark (najneozbiljnija kompanija koja na uputstvo stavlja sliku svog tita (CEO-a)) ne može da radi na Apple-u, nigde u svetu! Odmah sam ga vratio, isti dan, nakon par sati. Opet, nakon 2 nedelje zajebavanja zaista dobri ljudi iz BigBang-a su mi objasnili da oni imaju eksternog servisera Direct Link (veliki hejt za njih!) i da oni prave problem. Kada sam zvao Direct Link, oni su mrtvi ladni rekli da već 2 nedelje čekaju da nabave apple uređaj kako bi testirali?! WTF?! Znači, firma koja ima mesečni promet od par miliona eura, ne može da kupi jedan pišljivi Apple kompjuter kako bi testirali?! Istog momenta sam zvao tržišnu inspekciju, zaveli su moj predmet, dobio sam broj predmeta i završio razgovor. Nakon 10 minuta (verovatno su ih zvali iz inspekcije) mene okreće lik iz BigBanga, srdačno mi se izvinjava, i poručuje mi da su ih zvali iz Direct Linka i da mi prenesu da mogu doći po svoj novac!

Dakle, koja je poenta priče i mog dugogodišnjeg opažanja, ukratko u par crta:

  1. Srpski trgovci i dalje imaju balkanski, staromodni, komunistički mentalitet gde ne shvataju da je Potrošač Kralj! 
  2. Srpski trgovci i dalje ne shvataju da je poenta (marketinška) da zadrže postojeće i privuku nove potrošače. Što se neće desiti ako posluju na način na koji posluju.
  3. Srpski trgovci ne shvataju da je potrebno održavati kvalitetan i prisan odnos i komunikaciju sa potrošačima
  4. Srpski trgovci i dalje veruju da se nalaze na divljem Balkanu iz ’90 godina
  5. Srpski trgovci su (većinom) lenji, priučeni, površni i neobrazovani, jer da nije tako, cela privreda bi bila drugačija

Nažalost, do zaključka do kog sam ja došao jeste da će proći još mnogo mnogo godina dok trgovci, preduzetnici i, generalizovano, Srbi ne promene mentalitet i šablon svog ponašanja. Jer ovde nije problem samo u trgovcima, već i u potrošačima. Prosečan potrošač u Srbiji se nikada, ali nikada neće buniti zbog nepravde od strane trgovca. Standardna rečenica koju stalno čujem, i to od bližnjih ljudi jeste: “Ma šta ću da promenim, da zovem sad inspekciju, ma ko će da cima”. E pa dragi narode, onda ćuti i trpi!

Ali, verujem ja u mlade nade i nove naraštaje. Zajedno, jednog dana, promenićemo mi ovu banana Srbiju, a potom i ceo svet.

Older posts «